Nekategorizirano – e-muzej riječke fotografije

Izložba fotografija Zdenka Sile, Galerija Principij od 7. do 18. veljače 2017.

Zdenko Sila na vrhu Triglavu 22. kolovoza 1959.

ZDENKO SILA

/1915. –1997./

Rođen je u Pragu, ali zbog ratnih okolnosti srednju školu dovršava u Mariboru. Studij arhitekture završava u Ljubljani, a radni vijek provodi u Rijeci. Kao školovani arhitekt cijeli je svoj život posvetio arhitekturi i urbanizmu, tj. razmišljanju i oblikovanju prostora. Od djetinjstva se bavi slikarstvom, preciznije akvarelom, a kasnije i fotografijom. Autori koji rade akvarele moraju imati posebno osjetljivu i ruku, i um, i emociju i upravo je takav bio moj profesor s fakulteta Zdenko Sila. Predavao mi je urbanizam i još se uvijek živo sjećam njegova tihoga govora, strpljenja i temeljitosti u obrazlaganju pojedinih tema. Dakle, i profesionalni posao arhitekta i urbanista, i hobističko bavljenje slikarstvom i fotografijom jedinstveni su dio njegova likovnoga senzibiliteta.

On je djelovao u Fotoklubu Rijeka u deceniji između 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. To je doba uzleta i sveopćega entuzijazma u izgradnji i obnovi nove države poslije Drugoga rata. Fotoklub je već uveliko obnovljen i u njemu djeluju jake fotografske snage: Fernando Soprano, Viktor Hreljanović, Igor Emili, Ervin Debeuc i mnogi drugi. To je vrijeme u kojem Fotoklub Rijeka razvija jaku izlagačku aktivnost na domaćoj i na međunarodnoj razini. Sudjelovanje autora na izložbama svih kategorija i razina značajno je utjecalo na protočnost različitih ideja i samu dinamiku rada Kluba.

I Zdenko Sila pripada plejadi sjajnih autora koji se formiraju u ovome riječkom fotografskom društvu. Kao i drugi autori često snima na izletima i putovanjima – Maroko, Alžir, Italija ili u radnom ambijentu grada Rijeke: luka, more, parkovi ili pak izleti u planine i prirodu. On je likovno obrazovan i tu likovnost njeguje kroz profesionalni rad arhitekta i urbanista, a to se itekako odražava i u njegovu fotografskom radu. Dakle, pažljivo bira točku pogleda tako da mu je kadar kompozicijski uravnotežen i sadržajno čist, s jasnom snimateljskom namjerom. Nekoliko je snimaka napravio iz gornjega rakursa i vrlo su impresivni: „Bistro more“, „Kompozicija“, „Moderni Robinzon“. Često snima za vrijeme sunčanoga dana kada je svjetlo usmjereno i kontrastno. Te dvije krajnosti rasvijetljenoga i zasjenjenoga dijela izvrsno raspoređuje unutar kadra, a to je svakako rezultat vrlo visoke osjetljivosti za organiziranje prostornih odnosa. Važan je položaj i smjer iz kojeg se scena promatra, tj. fotografira. Dobar primjer je fotografija „Prijenos vode“ . Tamni dio počinje sa sjenom krošnje u lijevom donjem kutu koji se preko natovarenog magareta lagano penje na nisko raslinje i skreće ulijevo okružujući središnji rasvijetljeni dio kadra. Tim se središnjim, ključnim dijelom kreće grupa žena u tradicijskim arapskim nošnjama – kao iz kakve biblijske scene – nose vodu u velikima glinenim posudama. Osjeća se prava ljetna žega. Ili pak fotografija „Bistro more“. Nosi snagu nadrealnoga baš zbog te besprijekorne prozirnosti mora, tako da se barka i veslač u njoj doimaju kao da levitiraju. Ovu nadrealističku atmosferu naglašava sjena barke na dnu mora što je posljedica podnevnoga sunca i fotografiranja iz gornjega rakursa.

Većina fotografija mu je kvadratnoga formata što znači da je snimao na rolfilmu 6 x 6 cm veličine negativa. U kasnijem radu, dakle poslije 60-ih godina, Sila znatno manje koristi crno-bijeli film 6 x 6 formata. Uglavnom tad, moglo bi se reći, u pravilu snima dijapozitive u boji lajka formata.

On nije autor koji beskonačno mnogo fotografira pa zatim iz toga mnoštva odabire što bi bilo dobro. Vrlo je racionalan. Ne samo zbog činjenica da je u to vrijeme podosta koštao i fotografski pribor i potrošni fotomaterijal, već zato što je za njega fotografiranje proces u smislu mišljenja, studiranja viđenoga prizora i njegova oblikovanja i kreiranja na mentalnoj razini. Sudbonosno i magično škljocanje za njega je samo završni čin potvrđivanja kolopleta misli, emocija i znanja koje čine dobru fotografiju. Sam izrađuje svoja povećanja u klupskom laboratoriju kao i mnogi drugi članovi. Dio fotografija kaširao je na deblji karton jer je takva podloga dijelom produžavala vijek fotografiji od mehaničkih oštećenja. Uglavnom se potpisivao na poleđini fotografija kao Ing. Zdenko Sila, a na nekoliko se njih potpisao i velikim slovima ZIS. Pretpostavljam da bi ova kratica trebala značiti Zdenko ing. Sila.

Mnogobrojni pečati i naljepnice na poleđini fotografija potvrđuju njegovo sudjelovanje na raznim izložbama. On je i nagrađivan za svoj fotografski rad. Tako je na III. izložbi umjetničke fotografije Fotokluba Rijeka iz 1952. godine dobitnik treće nagrade za fotografiju „Bistro more“, a 1954. godine na IV. republičkoj izložbi umjetničke fotografije u Rijeci dobitnik je diplome s pohvalom.

Dio fotografija nije potpisan, ali su u ostavštini bile zajedno u istom paketu. Po motivima i karakteru izrade povećanja siguran sam da su dio njegova autorskoga rada. Za ovu izložbu pregledana je i obrađena njegova arhiva crno-bijelih fotografija i napravljen je odabir za izložbu.

U ostavštini Zdenka Sile je nekoliko stotina, možda i nekoliko tisuća dijapozitiva koje tek treba temeljito pregledati i obraditi. U nekoliko se omota nalaze i presnimke crno-bijelih fotografija iz 1939. godine, a tu su i fotoaparati Fed, ruska kopija legendarne njemačke Leice i nešto mlađi Zenit EM s jednim teleobjektivom od 200 mm.

Ovaj dio fotoarhiva, kada se pregleda i obradi, može biti predmet neke buduće izložbe.

MATIĆ POLJANA

Zdenko Sila je ove fotografije snimio 10. studenog 1974. godine i u arhivi sam pronašao samo negative rolfilma 6 x 6 cm. Nema povećanja. Možda ih nikada nije ni izradio. Svoj spomenik, svoju ambijentalnu instalaciju snimao je iz nekoliko položaja propitujući prostorne odnose, svjetlo i sjenu te cijeli koloplet prirodnih datosti ovog zajedništva.

Na jednom negativu napravljena su dvije snimke s različitih pozicija pa imamo multipliciranje cijeloga ambijenta, a posebno je to primjetno s kamenim obeliscima. Ovako duplirani sadržaj sjajno odražava ideju halucinacije, ideju umiranja, umnožene percepcije jedinstvene stvarnosti. Zbiva li se ili se zbivalo tako nešto s umirućima, s bićima koja se smrzavajući lagano odlaze, odlaze… Kamo? Nećemo nikada znati. Poljana, život u kamenu, u obelisku što ga izniknu Zdenko Sila na Matić poljani.

Nebo i dio ostaloga sadržaja na snimci je jako zatamnjen što zbog kontrastnije obrade materijala, zbog duploga osvjetljavanja, a i zbog karaktera dnevnoga svjetla u trenutku fotografiranja. Ne znamo je li ovo dupliranje Sila uradio s namjerom ili je naprosto tehnička greška koja se dogodila pri manipuliranju s premotavanjem filma. Bilo kako bilo, ova snimka izgleda sjajno, metaforički moćno i opravdano odražava svu tragiku događaja.

Borislav Božić, prof.